Tko je Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 55 online

FOTO SHOT

3@rwcards.jpg
Home Zadnje dodano Kako je fra Slavko Barbarić utjecao na moje svećeničko zvanje
Kako je fra Slavko Barbarić utjecao na moje svećeničko zvanje Ispis Email
Ocjene: / 1
LošNajbolji 

Svećenik sam već tri godine, ali je moj put do Boga bio jako dug. Kao mladić tražio sam smisao života i lutao.

Jednog sam se dana osjećao jako loše, i tada mi je Bog dao iskusiti preobilje svoje ljubavi. Počeo sam se pitati gdje taj Bog stanuje. Išao sam od Moonove sekte do Jehovinih svjedoka, i nisam ni pomišljao da bi Bog mogao stanovati u Crkvi. Jednog sam se dana probudio i znao kamo pripadam, ali nisam imao pojma zašto. Izašao sam na prozor, a stanujem u Innsbrucku, u središtu grada. Ulice su bile prepune ljudi, a ja nisam znao zašto. Sišao sam i pitao ih zašto su tu. Rekli su mi da gradom prolazi papa Ivan Pavao II. Trebao je proći doista blizu moje kuće, pa sam pomislio: kad već Papa dolazi, idem na njegovu Misu. Mogao bih reći da je Papa došao po mene, mojoj kući! Tijekom te Papine Mise u meni se odigravala duhovna borba. Pitanje je bilo: je li Isus doista prisutan u toj hostiji ili je to samo kruh? Odlučio sam da je to doista Isus, i od tog sam se trenutka cijeloga tjedna veselio nedjelji.

Čuo sam glas koji mi je rekao: „Dođi, dođi!“

Prošlo je neko vrijeme dok sam našao put i do Majke Božje. Jedan mi je prijatelj bio dao knjigu o posveti Majci Božjoj, i rekao mi da ću je jednoga dana pročitati. Godinu ili dvije poslije doista sam počeo čitati tu knjigu i odlučio posvetiti se Mariji. Tada nisam ni znao da postoji Međugorje, ali na trideseti dan, na dan posvete, našao sam se u Međugorju. Posvetu sam obavio u crkvi, u vrijeme ukazanja. Bilo je ljeto 1993., bio je rat, održavao se Festival mladih. U zelenom šatoru, koji se nalazio nedaleko od crkve, Marija Pavlović govorila je o Gospi. U tom sam trenutku čuo jedan glas kako mi govori: „Dođi, dođi!“ Znao sam da je to Majka Božja. Znao sam da me zove ka križu. Tada sam razgovarao i s fra Slavkom i rekao mu da možda želim biti svećenik. Samo me je potapšao rukom po prsima.


Križni put na Križevcu

Nekoliko godina poslije, kad sam već radio kao liječnik, želio sam upoznati zajednicu Blaženstava da vidim nije li to možda moj put. S njima sam živio oko godinu dana. Jednoga petka u studenom, po vrlo ružnom i kišovitom vremenu, pitao sam se da li da odem na Križevac, na Križni put, ili ne. Kad je ružno vrijeme, gore je vrlo sklisko i neugodno, baš nikakvo veselje. U sebi sam to pregorio i rekao, idem na Križevac. Tada nisam pomišljao na svećeničko zvanje, nego da ću se oženiti i imati obitelj. Na Križnom putu, nekoliko postaja ispred mene, bio je fra Slavko s grupicom od desetak ili dvadesetak župljana. Razmišljao sam: ti se toliko boriš hoćeš li ili ne ćeš na Križni put, a fra Slavko skoro svakog dana, po svakom vremenu, ide na jedno ili drugo brdo.

Kad sam bio na trinaestoj postaji, vidio sam kako neki ljudi trče nizbrdo. Pomislio sam da su ludi, jer je sklisko i strmo, kamenito i jako opasno. Kad sam skrenuo na zavoju, vidio sam jednog fratra kako sjedi među stijenama. Prišao sam mu i pregledao ga, srce mu je bilo u zastoju, bilo mi je jasno da je to fra Slavko, i da je na umoru. Pokušali smo s oživljavanjem, ali to nije pomoglo. Rekao sam ljudima: molite, molite, fra Slavko umire! U tom je trenutku prestala kiša, bilo je to između trinaeste i četrnaeste postaje, odakle se vidi crkva. Sunce je sjalo na crkvu i na nebu se pojavila duga. Sunce je odozdo sjalo na oblake, izgledalo je kao da na nebu vise girlande. Bio sam uvjeren da je fra Slavko otišao na nebo.

U crkvi sam plakao više od sat vremena

Nakon toga smo fra Slavka ponijeli nizbrdo. Bilo je jako teško, sklisko. Ja sam molio ovako: fra Slavko, sad si na nebu, molim te, daj mi dio svojega duha. Dok smo ga nosili, budući da je tijelo bilo beživotno, njegove su ruke lamatale na sve strane. Ja sam dobio udarac po leđima, i to sam sebi protumačio kao da mi fra Slavko kaže: ja sam završio svoj križni put, tvoj sada počinje. Čim smo sišli, otišao sam u crkvu jer sam htio biti u miru i tišini. Više od sat vremena sam plakao, ne znajući zašto. Poslije sam shvatio da mi je fra Slavko izmolio milost da ne gledam samo na sebe. Odlučio sam postati svećenik. Počeo sam studirati teologiju, u Rimu i u Austriji, i sada sam već tri godine svećenik. Nema ničega ljepšeg nego biti svećenik. Svećenik smije davati Boga, tko drugi to može? Želim zahvaliti Majci Božjoj, Ivanu Pavlu II. i fra Slavku, a najviše od svega našem dobrom nebeskom Ocu. Isus je doista uskrsnuo.

 

www.medjugorje-info.com

Komentari (0)Add Comment

Napišite komentar

security code
Upišite prikazane znakove


busy