Tko je Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 29 online

FOTO SHOT

znak-svih-znakova.jpg
Home Intervju INTERVJU: VLČ. ZLATKO SUDAC
INTERVJU: VLČ. ZLATKO SUDAC Ispis Email
Ocjene: / 12
LošNajbolji 
Glavni urednik Katoličkog tjednika, vlč. Josip Vajdner napravio je intervju sa vlč. Zlatkom Sudcem u Novoj Biloj koji je izišao u posljednjem broju.



Vlč. Zlatko Sudac je rođen u Rijeci 1971. godine, a djetinjstvo je proveo u Vrbniku na otoku Krku. Zanimljivo je da iz ovog mjesta i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Nakon srednje škole neko vrijeme je radio kao strojarski tehničar, te upisao studij sociologije i psihologije u Rijeci. Odgovarajući na Božji zov 1993. godine odlazi u bogosloviju i teologiju završava u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1998. i ubrzo postaje župnik u malom otočkom mjestu Novalji. Trenutno je duhovnik pastoralnog centra ''Betanija'' u mjestu Ćunski. Zbog stigmi koje je dobio u svibnju 1999. godine, mnogi ga nazivaju karizmatikom i čudotvorcem, a on sam za sebe jednostavno kaže da je ''ništa više i ništa manje'' nego svećenik. Povod za razgovor s njim su bili duhovni seminari koje je održao u Podmilačju i Novoj Biloj.

Mnogi od vas žele na ovaj ili onaj način, čuti riječ, umorite li se ponekad od svega toga?

Najgori je umor kad se umorimo ni zbog čega. Sv. Pavao kaže da mu je želja trku života dovršiti i učiniti ono što Bog hoće da učinimo. Nas najviše umori kad je ono što živimo u raskoraku s onim što propovijedamo. Kad govorimo ono što živimo i srcem iza toga stojimo, tada nijedno djelovanje ne može biti umor. Dakle, mi sami sebe umaramo. Umor, u ovom kontekstu doživljavam kao suprotno od autentičnosti onoga iza čega treba stajati.

Imate li slobodnog vremena i što podrazumijevate pod tim pojmom?

Svako vrijeme je dano čovjeku da se kroz njega ostvaruje kao čovjek. Za mene slobodno vrijeme ne znači;sve četiri u zrak i mozak na pašu;, nego plodonosni trenutak koji ima smisla a, opet, ne obvezuje čovjeka. Vrijeme koje nema smisla i nije motivirano jest dosada a ona ubija svaku radost. Ja, osobno, volim kipariti, slikati, bavim se sportom, član sam ronilačkog kluba, pravim podvodne fotografije; u životu sam, također, skakao padobranom. Bit ću iskren i reći kako me sve to veseli. Vrijeme od osam; devet mjeseci koje sam proveo radeći kip Pietá, veličine oko 2 metra, te vrijeme ugrađeno u mojih 180 ulja na platnu, predstavlja za mene trenutke kad sam hranio svoju dušu. Uvijek se može naći prostora i načina kako oplemeniti sebe i svoje bližnje.

Danas je dosta onih koji smatraju kako su kršćani samo željni senzacija: odlaze na različita mjesta očekujući vidjeti čudo. Jeste li i sami to primijetili?

Prvo bih se ovako zapitao: Što je to čudo u vjerničkom smislu riječi? Nije to događaj koji ne bi slijedio prirodne zakone. Čudo je događaj kad nepobitno u srcu osjećam da je Bog bio na djelu. To može biti bilo što: pogled na cvijet, zraka sunca, trenutak u Misi, rođenje djeteta, ukop pokojne drage nam osobe, to je jednostavno trenutak kad osjećaš da je Bog zahvatio u tvoju stvarnost. Zato se u ljudskom životu trebaju događati čuda. Trebamo osjećati blizinu Boga u našem životu, jer kad nam On ne bi bio blizu, ne bi bio ni Emanuel - S nama Bog. Znam da dođu trenutci kad čovjek osjeća kao da Boga nema: trenutci samoće i suhoće. Najbolji lijek za izlaz iz takvog stanja jest nastaviti raditi sve kao i do tada, jer ako je Krist bio tri dana u grobu, neš' ni ti, čovječe, duže od tri dana u samoći.

Nedavno je u jednoj emisiji na HRT-u postavljeno anketno pitanje: Smatrate li vlč. Sudca čudotvorcem? 80 % gledatelja je odgovorilo potvrdno. Kako vi to komentirate?

Vrlo jednostavno, svaki svećenik je čudotvorac. Jer, ako po našim grešnim rukama, uistinu, dolazi Bog na oltar u prilici kruha i vina kud ćete veće čudo od toga? Čuda su svakodnevno pred našim očima, samo je pitanje jesu li naša srca dovoljno otvorena shvatiti taj misterij, tu istinu? Meni je drago, samo se bojim iz kog kontekstu su me ljudi prozvali čudotvorcem. Jer, ponavljam, svaki svećenik, koji je do kraja s Bogom svezan, jest čudotvorac. Ja sam svećenik i ništa više i ništa manje od toga!

Upravo ste imali duhovni seminar u svetištu sv. Ive u Podmilačju i u Novoj Biloj, što je, zapravo, glavna poruka vaših seminara?

Prije svega, radi jasnoće stvari, moram dobro naglasiti da sve što radim ne radim samovoljno nego u dogovoru s mjerodavnim crkvenim vlastima. Ništa od svega ovoga ne bi bilo da kard. Puljić i moj biskup Valter Župan nisu dali svoj blagoslov i stali iza onoga što ja radim. U Crkvi se ništa ne može događati bez dopuštenja crkvenih vlasti. Ne bih ja ni došao ovamo da oni to nisu podržali.
Stožer moje poruke u zadnjih par godina su tri stupa na kojima naša vjera stoji: Euharistija, Marija i poslušnost u Crkvi. Ako samo jedan od stupova fali to, onda, više nije katolička vjera, jer nemaju svi kršćani Mariju; Euharistija , baza svih sakramenata, se danas tako silno napada; a Crkva može biti jedino katolička onda kad postoji jedinstvo između pape, biskupa, svećenika, fratara i vjernog naroda. Kao ilustraciju ću spomenuti kad sam u Pentagonu, nakon terorističkog napada na SAD, predvodio molitvu za nastradale, toplo mi je savjetovano da ne spominjem Mariju, jer su tamo poginuli i židovi i protestanti i katolici. Žalosno, ali istinito nisu svi kršćani oni koji vole Mariju. Nas katolike odvaja identificira to što imamo Gospu, vjerujemo u stvarnost sakramenta Krista na oltaru i što imamo poslušnost sv. Ocu, a indirektno preko njega svojim biskupima i poglavarima. Ako ta tri stupa jesu zajedno, i čovjek ih se drži, onda tek možemo govoriti o katoličkoj vjeri. Zbog životne važnosti upravo ovo naglašavam na svojim seminarima.

Imali ste seminare na različitim mjestima svijeta i zasigurno ste upoznali mnoštvo ljudi. Možete li reći postoje li bitne razlike među njima?

Užasno su velike razlike! Otići u Ameriku, recimo u Philadelphiju, New York, Chicago, u Švicarsku, u Hrvatsku, Vukovar; Bosnu i Hercegovinu, to su takve razlike, ali ono što je istina, što povezuje sve ljude jest činjenica da smo svi mi, ljudi, potrebiti Boga. Zapravo, svi smo potrebiti čovjeka, blizine, razumijevanja, topline srca, prihvaćanja, istinske nutarnje duhovne snage koja nas vodi kroz život i daje nam zašto živimo. Po tom pitanju su svi ljudi na svijetu isti bilo kojoj vjeri pripadali ili boji kože. Mi se katolici posebno razlikujemo po tome što nam je dana ta milost svjedočiti istini od Boga jer je sišao među nas ljude. Kome je više dano od njega će se i više tražiti. Zato ako Bog nekim grupacijama katolika dade više muka to znači da su s razlogom pozvani na veće svjedočansko življenje Boga u svom životnom ambijentu.

U današnjoj diktaturi relativizma,kako reče Papa, Crkva je poglavito pred napašću konformizma. Smatrate li da toga ima i u Crkvi u Hrvata? Možemo li u ovom kontekstu razlikovati Crkvu u BiH i Crkvu u Hrvatskoj?

Pa, u biti sve je relativno, činio dobro ili zlo, svejedno je. Da, ima Papa pravo kad naglašava ovu stvarnost. Nisu danas u svijetu toliko opasni "izmi" kao: kapitalizam, komunizam, socijalizam, nego su tu na prvom mjestu: individualizam, relativizam, seksualizam, perfekcionizam, egoizam; Živimo u svijetu gdje svatko može izgubiti dušu ako izgubi svoje korijene i motive zbog čega činim dobro.
Što se tiče Crkve u BiH i Crkve u Hrvatskoj razlika je strašna. Pokušat ću ovako odgovoriti. Dajte svećeniku neka ima najbolji auto, puno novaca, da se nizašto ne mora brinuti i ubit ćete ono malo žara koje nosi u srcu, jer kad želudac malo zaškripi tada je i molitva žešća. Pokušajte me shvatiti u ovako slikovitom govoru kako možemo uništiti relativizam i mlakost pristupa vjeri i onom što smo najprije mi, svećenici, pozvani živjeti.

Mladi traže sreću na mnogim mjestima. Je li, po vašem mišljenju, istina da mladi više vole noćne provode po kafićima nego molitve i kateheze?

Ono u što sam se ja uvjerio jest da mladi vole zahtjevne stvari. Mladi se vole dati do kraja, samo ako znaju za što se daju i ako im srce gori. Što se nama najčešće događa na župama? Imamo krizmanike, pripravljamo ih, krizmaju se, dobiju pečat Duha Svetoga, a onda ih naredne nedjelje nema na Misi. Mi možemo dati znanje o Bogu, ali ako im nismo zapalili srce za Boga k'o da ništa nismo dali. Nikada kao u ovo vrijeme nije bilo učenih intelektualaca i teologa, a nikad kao danas toliko nevjere i mlakonja.

Koliko Crkva uspijeva u odgoju mladih ili svijet; ostaje na "starima"? Kakva su vaša iskustva?

Naravno, uvijek se može više! Međutim, kad kažem ''Crkva'', onda mislim na sve nas, jer ''Crkva'' su i roditelji. Istinski se odgoj rađa najprije u obiteljima. Ako djeca ne vide roditelje koji su im prvi poslani u životu, kao primjer vjere, može se svećenik ili profesor truditi dovesti ih na put vjere ali je to teško.Naši su djedovi i bake učili pisati pločicom i kredom, a danas se odgoj djece nameće kroz različite medije: internet, televiziju, radio, novine. Sve to može pomoći, ali se pitam tko će ih zaštititi od zla koje se nudi putem tih istih medija. Nije danas lako biti roditelj. Nije odgovornost samo na Crkvi ili samo na roditeljima, nego zajedno moramo prepoznati bilo ovoga vremena i novim metodama (o tome zapravo i govori nova reevangelizacija), kao i novim pristupom mladom čovjeku pomoći da se pronađe u životu.

Za kraj, što posebno možete poručiti Hrvatima-katolicima a i drugim narodima u Bosni i Hercegovini?

Svim narodima svijeta samo poštenje i mir. Ali za istinski mir treba i uvjet, pravedan uvjet. Za narode u BiH moj apel je: Uistinu, neka se otkrije sva istina, jer i negdje zakopane kosti vape da budu dostojno pokopane. Oni koji znaju istinu, vječno će tražiti svoj mir ako je ne kažu. Apeliram na srca svih naroda ove države da otkriju istinu. Toliko zla je posijano, a jedino nas istina može povezati i stvoriti uvjete za pravedan mir i budućnost naše djece. To je moja poruka Bosni i Hecegovini.

Komentari (0)Add Comment

Napišite komentar

security code
Upišite prikazane znakove


busy